Kako odabratikeramiku?

Krenite od funkcije, ne od boje. Pod u kupatilu je mokar i po njemu hodate bosi, pa je prvo pitanje protivkliznost: za pod tuš zone tražite oznaku R10 ili R11, odnosno klasu B za hodanje bosim nogama. Zidovi tih ograničenja nemaju, pa tamo možete birati i sjajne i reljefne površine.

Drugo pitanje je materijal. Porculanska keramika (gres porcelan) upija manje od 0,5 % vode, zato je sigurna u mokrim zonama, podnosi podno grijanje i ne mijenja se godinama. Zidne glazirane pločice su lakše i lakše se režu, ali pripadaju isključivo zidu.

Na kraju, paleta. U kupatilu najbolje rade dvije površine i jedan akcenat: mirna osnova na podu i većini zidova, i jedan materijal sa karakterom, iza umivaonika ili u tušu. Sve preko toga prostor čini manjim.

Nema najboljeg formata, postoji najbolji format za vaš prostor. Veliki formati (120×120, 120×260 i veći) imaju malo fuga, pa površina djeluje mirno, a prostor veće. Zauzvrat traže savršeno ravnu podlogu, iskusnog keramičara i sistem za nivelaciju, a u malim prostorijama sa mnogo rezova daju više otpada.

60×120 je najsvestraniji format: dovoljno velik za savremen izgled, dovoljno praktičan za gotovo svako kupatilo i dnevni boravak. 60×60 i manji formati bolje prate padove prema odvodu i nepravilne prostore.

Bez obzira na format, tražite rektificirane ivice, koje omogućavaju fugu od oko 2 mm. I isplanirajte raspored prije polaganja: rubne pločice ne bi trebale biti uže od trećine formata, a fuge poda i zida vrijedi poravnati.

Mat površina raspršuje svjetlo, skriva kapljice i tragove, sigurnija je pod nogama i zato je prirodan izbor za pod. Djeluje mirno i savremeno, a materijal izgleda „prirodnije".

Polirana površina reflektuje svjetlo, produbljuje boju i ističe žile mermera, pa mala kupatila sa njom djeluju svjetlije i veće. Ali pokazuje tragove vode i sitne ogrebotine, pa joj je mjesto na zidu ili na podovima sa malo prometa.

Između njih su lappato i satenske obrade: blagi, svilenkasti odsjaj bez ogledala. Česta i sigurna kombinacija je ista kolekcija u dvije obrade: sjajnija na zidu, mat na podu.

Držite se odnosa 70 : 30. Jedna kolekcija je osnova i pokriva većinu površina, druga je akcenat. Kada su dvije kolekcije ravnopravne, prostor djeluje nemirno.

Kontrast gradite samo po jednoj osi: ili ton (svijetlo i tamno), ili tekstura (glatko i reljefno), ili format (veliko i malo). Podton neka bude isti: topli materijali uz tople, hladni uz hladne.

Spoj dvije kolekcije treba da ima razlog: ivica niše, početak tuš zone, promjena ravni. Poravnajte fuge, koristite istu boju fug mase i provjerite da su pločice iste debljine, kako bi prelaz bio u ravni.

Suprotno intuiciji, veliki format u maloj prostoriji radi odlično, jer manje fuga znači manje linija koje „sjeckaju" prostor. Važno je samo pažljivo isplanirati rezove.

Birajte svijetle tonove niskog kontrasta i istu pločicu na podu i zidu, sa fugom u boji pločice. Kada se ivice prostorije ne vide jasno, prostor djeluje veće. Sjajnija površina na zidu dodatno vraća svjetlo u prostor.

Pod neka se nastavi u tuš bez praga, staklo neka bude prozirno, a uzorak ostavite za jedan zid. Izduženi format položen vertikalno vizuelno podiže strop.

Počnite od podtona. Topli kamen (travertin, bež krečnjak, pješčar) traži prirodni hrast ili orah. Hladni sivi kamen bolje stoji uz jasen, sivkaste ili sasvim tamne tonove drveta.

Zatim razdvojite svjetlinu: svijetao kamen uz srednje ili tamno drvo, i obrnuto. Kada su kamen i drvo iste svjetline, stapaju se i nijedan ne dolazi do izražaja. Mat kamen i četkano, mat drvo uvijek su sigurniji par od sjajnih površina.

U mokrim zonama drvo zamijenite keramikom u izgledu drveta. Svaki materijal ponovite barem dva puta u prostoru (drvo na namještaju i polici, kamen na podu i u niši), a metalni detalji neka budu most: mesing za tople, crna za neutralne kombinacije.